Pre.tvorba...

Očita potreba višeljublja. Neshvatljiv osjećaj gubljenja. Dugi niz neophodnog. Vrištanje tijela. Prostor. Nemogućnost izlaska iz ograničene supstance. Pljusak emotivnog pakla. Drhtav glas. Pustinja koju ostavlja nedorečenost. Umiruće nebo. Potiskivanje sreće. Praznina. Prizor pikseliziran u promjeru šake. Zavjera. Nerazrješivost čvora. Poimanje bola. Nepotpunost.

Sklonost nedokučivom. Suština potvrđena. Plan u kovačnici. Majstor se ne javlja. Posao je težak. Krajnji stadij. Očekivanja. Ostvarenje. Titula. Želja za bezoblikom. Nevidljivošću. Prostodušnošću. Želja za tobom. Lutanjem bez cilja uokvirenim prostorom urbanog. Stajanje pod koncentričnim krugom svjetlosti. Spoj unutrašnjeg dijela dlana sa unutrašnjim dijelom dlana. Sve.

.

Gotova je borba za slast. Inspiracija postaje doživotna. Sada predstoji žestoka borba za vlast. Sada predstoji borba za ono što zajedno želimo. Predstoje dani velikog rada. Oživljavanja smisla. Ozdravljenje duha. U tome ćemo uživati. Poznajem nas.

(Napoj feat. Krinich)

Zalazak sunca. I pun mjesec. Miris ugašene svijeće. Zemlja. Pritajena želja. Već u visinu je pošla. Zalazak postoji radi izlaska sunca. Izlazak sunca me podsjeća na Istinu. Mjesec me sjeća na to da sam na putu. Svijećom je ugašena sva moja strepnja. Zemlja je nasmijana samo za mene.

Želim da živim na način. Koji mi odgovara. Ne želim da mi niko prigovara. Želim sve što željeti mogu. Uplićem se kroz trnje Univerzuma.

Za svaki slučaj. Nije momenat za upitnike. Zašto konstantno odbijam. A konstantno sam tu. To je moj strup. Moj otrov što nagriza svijest. Ne da da jasnim napravim svijet. Odričem se misli, želja emocija. Pretpostavljam sve za ono sto jest'. Istina.

Strup je strupen. Dragocijen. Štedim ga na tebi. Misliš da boli? U stvari otvara se prozor u svijet.

Ne osjećaš ga. Za tebe ga nema. Mnogo je onih kojima treba. Ne trošim ga na one koji ga imaju. Ujedinjujemo snage i stvaramo moć. Istina?

.

Zlostavljanjem samog sebe dolaziš do tačke kad prestaješ shvatati. Počinješ zbunjivati svakog pa i sebe. Činiš sebi na štetu. Misliš da si posebna sorta. Nadaš se jednom čudu. Dobijaš ih bezbroj. Ne prepoznaješ njihov lik. Sve čini se tako manjim od onoga što si uvrtiš u glavu. Kad sve prođe ostaješ sam sebi. Bez pretvorbe. Sve isto je kao na početku. Osim modrica. Njih je više. Ožiljci su grijesi. Neizbrisiv trag urezan u vlastitu (ne)ljudskost.

.

Osjećanje očaranosti. Potreba za samoćom. Samo na kratko. Nepoznat biti. Daleko od kuće. Na putu bez određenog cilja. Ugašene komunikacije. Kažeš da lječiš. U tom slučaju tvoj sam. Kažeš da ubijaš ako ne ispunim obećanje. Ma daj.

Kao da biva prvim putem. Stojim kraj tebe. Bez obzira. Na sve. Sjećanje na zakletvu. Ne odricanje od života. Jačanje. Držanje stava. Pripadanje. Čini se periodom izlaska iz mraka. Oslobođenje. Počeo sam davati odgovore.

Možda činim se lud. Ali ne usporavam.
Možda se činim ludim. Ali još uvijek sam tu. Zauvijek?

Kao da biva prvim putem. Stojim kraj tebe. Bez obzira. Na sve. Sjećanje na zakletvu. Ne odricanje od života. Jačanje. Držanje stava. Pripadanje. Čini se periodom izlaska iz mraka. Oslobođenje. Počeo sam davati odgovore.

.

Bogohulna misao pretvara trenutak u strahovanje za svoj mir. Priroda posla kojim se bave čudni ne pruža nadu u početak kraja. Lakim prestankom težnje pustiti nemiran stav da iznađe put kroz šiblje i trn. Nevjerovatnoća sporog kretanja nije ostanak na začetku već put prema središtu želje. Želja je jedna. Smisao sa smislenim. Dug put. Zastrašujući. Klovnovi napadaju i bore se za pažnju. Mnogi žele imati. Niko nema.

.

Poseban doprinos besanom danu donosi vedrina lica jedine utjehe u svijetu koji nema svrhu veću od bilo koje bezidejnosti kada tragaš za nestalim gradom iz snova kojima daruješ noći previše vrijedne da bi se trošile na svršetak presjecanjem grijeha ledenim mačem koji nudi ti oguglali u čeličnom strahu preporođen u zgodu.
Lijepa si dok misliš.

.

Ispunjena perjem egzotične ptice kojoj ni Gospod ne darovaše ime. Po pletu pletena. Po mustri vezena. Po posebno odabranom kroju šivena.

Oslikana za prilike razne. Oči kipuće ideje. Ruke prazne. Odjelce od izgrebanog samta. Kosa u oblikovanom haosu. Izbočena kost u grlu apsorbuje jed.

Bespolnost namjerom čini značaj opšteg straha za vlastitu stražnjicu. Crveno dugme za lijevo oko. Providno dugme za desno oko.

Sad može u ruke djetetu željnom predmeta koji ga čine sretnim. Za sreću nije. Za igru jeste. Zar sreća ne bijaše igra? Zar igra nije pokazatelj sreće? Slušam...

.

Čitam tvoje snove. Poznajem ti želju. Nisi ti od onih koji mrze sreću. Rekao bih još ali se bojim da nećeš shvatiti namjeru. Shvatanje je ono za čim težiš. To što želiš. Vječna mladost. Izgled primjera.
Negdje. Nekom. Nekad.

Podižem težak, gotovo neprobojan oklop pod koji se osjećam bezbjedan od sebe. Svojih pokreta kojima označavam emociju. Teško se probiti. Pobjednik je dužan čuvati mrak. Svjetlost nesebično dijelim.
Negdje. Nekom. Nekad.

Poslije kiše ništa više. Utjehom se suze zovu. Provejava sezonska oluja. Kroz obrve su joj prolazile graške znoja. Nosila je teško breme. Cijeli svijet. Dugo vremena nije nikoga srela. Živjela je usamljeno. Daleko. Nikad je nije čekao Neko. Mnogi su htjeli znati joj Tajnu. Nije ih smatrala podobnim sojem. Živjela jeste u sredini svega. No, nikada nije znala sa brojem.


.

Tjeraju. Mjere. Guraju. Zatvaraju prozore. Zbog nemoći. Zbog gluposti. Zbog neznanja. Zbog straha. Podižu zidove. Ne shvataju potrebu. Da kažem. Da čuju. Da shvate. Ostaju zarobljeni u svoju galamu. Ne razumiju sebe. Misle da razumiju druge. Traže odgovore na pitanja bez želje da ih nađu. Mole se da ne nađu ništa što bi ih moglo objasniti. Nesposobnost za pronicanjem u srž. Problem? Postoji. Samo dok se ne stavi na tas. Vaga će reći istinu. Ni najbolji filigran prevariti ne može dušu. Srce pronađe koliko god ga vezivali u okove. Ljepota. Apsolutna. Nježna. Čvrsta. Nepatvorena. Bez maske. Bez želje za pomilovanjem. Traje.

Počele su i mandarine. Gledam oblik. Miris mami. Sve su to stvari koje su vani. Šta je unutra? Saznanje teško. Da dođeš do njega trebaju zubi. Pruža se pogled na ulice strme. Strmina ne predstavlja prepreku. Ko ne zna i na ravnom će pasti. Šta je na podu? Saznanje teško. Udarac neophodan da dođeš do njega. Glasovi jasni. Poziv na molitvu. Jaki. Reski. Strogi. Bojom opominju na prostor. Vrteška religioznog karaktera. Bez shvaćenog smisla. Opominje.

.

Gledam ljude. Kako pužu. Kako stružu. Kako paze. Dok gaze. Kako plaču. Ljudi - plaču.

Vidim sljepca. Poznaje svoj put daleko jasnije od onoga što vidi. Slijepac - vidi.

Dišem. Novi dan se sprema. Masa drijema. Tvoje zjene režu sunce. Nije ti jasno. Zašto neke stvari potpuno skrivene u sebi meni moraš ispričati.

Cipele su nove. nema spora. Nijedna od njih nije ti više tjesna. Životinjsko carstvo oko tebe. Od svih zvjeri samo ti si bjesna.

Pružam ruku da te prevedem još jednom na drugu obalu. Obalu smisla. Gdje uglavnom možeš shvatiti samu sebe.

Prepoznajem tvoju djecu. Nasljednike ideje koju pretvaraš u djelo.

.

Sigurnost u ishod. Neko objavljuje novost o kraju. Niko ne pominje početak. Nike ne vjeruje. Razumije. Riječ. Uzajamno saslušanje.

Istina. Smeće u kanti od bronze.

Pobjeda. Bez poraznog ishoda. Sve što čini interesantnim. Prigovor. Istovjetnost. Bez znanja o gledanju. U sebi. Svezanost. Um. Nesvakidašnjost.

Istina. Smeće u kanti od bronze.

Talasna dužina se mijenja po potrebi. Baš sad je pomalo južno. Ne previše. Ne smije se daleko. Obaveza prema ovosvjetovnom je dovoljno jaka da normalizuje debljinu adrenalinskog lučenja. Pažnja. Osvrt. Predanje. Ostarjeli mrtvac. Zvuk. Ukulele.

Arhitektura uma je narušena. Kontrola. Izgubljena. Davno. Sjećanje. Ulaz slobodan. Poslušnost. Griz. Sočan. Mekan i oštar. Dokazi. Koliko? Ima li kraja pitanju? Tvrdo. Nedostupnost zagarantovana. Prijekor.

Samog sebe uvjerenjem lomiš? Javlja se po ko zna koji put. Nije teško. Shvatanje. Pasivnost. Potreba? Nije kraj. Potreba? Nije ni početak. Nevješt lik je u drami. Potreba? Zaključano. Svrha? Krajnost. Bit? Rođenje.

.

Za kralja Bezdana, koji diše bez Srama. Neka bude svjetlo kad narediše tako. Udiši dok imaš respiratornu funkciju. Bez nje ćeš ostati malobrojan na svijetu gdje disat se ne zna. Tamno je stremljenje koje pretvaraš u gnjev. Aveti se pojavljuju. Prošlost je grijeh. I ti koji me obilaziš u ovom trenutku. Kožu mi dereš. Izazivaš strah. Postaću prah. Tog nije me strah. Strah me greške koju ponavljam. Za sram. Nemam vremena. Pritajen hod. Bos.

Zid od cigle. Okrnjen. Zaustevljen u trenutku padanja. Predaja. Ali predaju ne traže. Traže mučenje. Dobijaju sve što žele.

Mišljah da si ti. Stvari koje vidiš da radim. Istina. Našla me u svojoj radosti. Sjenke sve blijeđe. Duše sve jače. Molitva. Mir. Poznaješ moj najdublji grijeh. Postaješ taoc moje dubine. Ispunjavaš me kao vjetar. Obaramo rekord Razuma. Čudesnost počinje.

Ulazim u stjenu. Spašavam srce od kamena. Dotičem grob vremena. Otvara se. Poznaješ moj najdublji grijeh. Postaješ taoc moje dubine. Ispunjavaš me kao vjetar. Obaramo rekord Razuma. Čudesnost nastavlja.

Sigurnost prevladava rizik. Otvaraju se vrata. Netaknuto. Niko nije bio tu. Prije. Poznaješ moj najdublji grijeh. Postaješ taoc moje dubine. Ispunjavaš me kao vjetar. Obaramo rekord Razuma. Čudesnost živimo.

Uživanje Tajne.

.

Strah od mraka. Gustina zraka otežava protok ideja. Podjela dužnosti između strana. Sukob je izgledan. Kiša više ne pada. Oluje su tihe. Nisu nestale. Još jedan život je malo. Pjevanje je zabranjeno u kući bez zida. Kad bi se podigao zid snage bi nestalo. Glas bi napustio. Blagoslov tišine.

Pitati. Potražiti. Žuditi. Lagati. Slušati. Pasti. Odrediti suzu. Samo jednu da napravi potop. Suza se drži daleko bolje od vlasnika. Život nazad. Nije grijeh. Zar ne postoje zasluge? Ili samo izgorena nada ostavlja put. Miris daljine. Zrak je sve teži. Visoko je pokošena trava. Šibana vjetrom. Jutros.

Prate spodobe sve do praga. Kradu snove. Pomisao da postoji neko. Pojava vraća rumenilo na obraz. Lijepo je imati. Izgubiti se u prostoru. Vrijeme svakako nije bitan pokretač ka cilju. Strah nije neophodan. Prisutnost. Način. Osjećanje. Granice. Spas. Most na tankim nitima. Čudesnog li trika. Opet.

Preći granicu. naći se u novom i nepoznatom, a potpuno znanom. Sanjaš. Ostvaruješ. Pretvaraš. Lijepo je. Bez povratka. bez potjere. Bez osude. Bez potrebe. Bez suvišnog. Samo jedinka i želje. Ostvarenje. Nova dimenzija. Duboka. Sve jasnija. 258 metara ispod nivoa mora. Čudo je veselo.

Zanimljivo. Sve više je misli usmjereno. Kad bi postojao smisao vjerovatno bi platili da ga ne nađemo.
Pitanje. Koliko se može uraditi? Posvetiti. Život je. Nepostojanje zaborava. Nepostojanje kraja.

Zanimljivo. Zasljepljenost proviruje. Nadmetanje. Nadigranost. Nadvišenost. Strah od poraza.
Pitanje. Koliko se može uraditi? Uvjeravanje. Život je. Nepostojanje zaborava. Nepostojanje kraja.

Patetičnog li časa. Kad ne smiješ reći šta ti je na duši. Šta te guši. Šta mora da se zna. Veselog li trena. Kad se izbaviš iz vlastitog plijena. Tog trena nema. Jednostavno. Nema. Teškog li bremena. Kad rekao bi mnogo, a ne kazuješ ništa. Gledaš postrance. Ne želiš rizik greške. Nije dobro. Ali bolje od lošeg je. Ne želiš da krvari načeta rana. Ne možeš gušiti tuđi smrad. Mana? Postoji mjesto gdje odlazim često. Pričam sa duhovima posrnulog uma. Niko drugi ne shvata. Ne razumije neostvarenog vohuma. Tako prepuni sjaja. Tuđeg mozgovnog pranja. Preblizu kraja. Bez stila i znanja.

Ne koristi pogled u prazno. Nije način za gledati. Pogled je suverenost vlasititog bića. Vlastiti duh ne želi pogled bez smisla. Gledaj ono što želiš vidjeti. Ne gledaj ono što moraš gledati.

Posjeduj želju. Želja se ne vidi ali je jača od bilo koje vidljive stvari. Požudu upotrijebi da ispuniš užitak. Ne daji razloga spletkama uma. Ne dozvoli da izdaš sebe.

Gledaj u susret. Prijateljima. Ljubavima. Srećama. Koristi pogled za vrijednost. Jedini način za korištenje pogleda.

Sjedim, ciljam. Sjedim, čekam. Nestrpljiv lopov. I ništa.
Život. Pun iznenađenja. S marketinške strane gledišta. I ništa.

Šta pokušavam uraditi. Šta pokušavam reči. Ne pokušavam reći ništa što ne znaš. Od trenutka buđenja do sna.

Sjedim, ciljam. Sjedim, molim se. Bog mi kaže. Ništa. Uvijek znajući izglede. Naučio da očekujem. Ništa.

Šta pokušavam uraditi. Šta pokušavam reči. Ne pokušavam reći ništa što ne znaš. Od trenutka buđenja do sna.

Drago mi je.
Ja sam Saosjećanje.
Ja sam Manipulacija.
Ja sam duševna Administracija.

Krivo mi je.
Nisam Protekcija.
Nisam Ostvarenje.
Jesam Priviđenje.
Laž Postojanja.

Žao mi je.
Ljudi u crnom.
Jadnika s krunom.
Priprostih i savijenih.

Krade mi se.
Tvoje srce.
Tvoj paradoks.
Tvoj nemir.

Umire jutarnje sunce da dopusti dnevnoj svjetlosti bljesak. I svjetlost sunce porađa ali se ne mješa u njen lični život. Padaju komadi prašine po nama. Sve lebdi u zraku pa i oprost. Ima li dan šapat kojim kazuje svijet. Mehaničke mašine nisu u modi. Prestaje se gledati kroz staklenu lupu. Bajka od života spravljena. Sve lebdi u zraku pa i oprost.



.

Rad krila je presudna stavka u nizu pravila letećeg tijela. Visina. Bistrom oku znana kroz koprene slave. Raspuklina. Između njedara planine se brišu vjetrovi bez glasa. Huk. Stravična jeka. Nestaje trenutak. Postaje vječnost. Isprekidan niz sladušnog poja. Još jedan Isus. još jedno proviđenje.

Žrtve svud po putu. Da li je znao kolika je cijena? Nerazumjevanje. Djelo. Čuđenje. Zemlja. Komunikacija. Čekanje.

Spoznati svrhu. Cilj pretežak. Nevinom oku pomalo nag. Ko si? Fenomen. Truplo. Nutrina je na dnu. Ko u svemu je Istina? Šta je u svemu Istina? Ne želim naljutiti dežurnog maga. Samo znati želim. Potreba. Doseg. Pratnja neshvaćenog je ogoljena. Kordoni surovi i neravnomjerno raspoređeni. Pitanje.

Žrtve svud po putu. Da li je znao kolika je cijena? Nerazumjevanje. Djelo. Čuđenje. Zemlja. Komunikacija. Čekanje.

Nekad nekog čeka. Završen osjećaj. Bez sjećanja. Mjesto gdje završava. Gdje postaje. Ponovo. Nanovo. Od samog početka. Nije prvi put. Ali je uvijek kao da je posljednji. Novi nervni sistem za novi pokretaj.

Ne vidi se. Magla je. Cirkus. Traži se pjesma. Vozovi k'o ukleti. Bez putnika. Sat na vrhu grada otkucava još jednom. Otvorena vrata iz kojih izlazi Predstava. Ničega. Besčujna. Bezbojna. Nepostojeća.

Silazeći niz stube željeznog leda zapinje za zvjezdu. Pretvara se da bol ne postoji. Prolaznost. Daljina. Horizontom čeznuta. Vrijeme nije svrha kazivanja. Trajanje umire. Nestaje slika. Samo ton. Besčujan.

Ja. Nezbirno nadaren. Daleko, daleko, daleko više od svih. I od samog pape, i od svakog lica koje religijom se služi za obnamu. Ne zna. Ne zna kako da se to učini ljudima. Sumnja nadarenih ne poznaje njegov poj. Sve to što se meni desi. Da li mi se čini?

Samo ja? Ja? Skriven pod raznobojnim maskama. Jutrom operem obraz. Večer me čeka kao poraz. Ne poznajem sebe? Samog sebe ne poznajem.

Ali ja. Ja koji pljujem na sve vas. Pljujem i ne znam stati. Koristim priliku da ne znam stati. Hordama bjesnim bodem oči. Lako kazujem sve. I nisam boem kakvog me žele predstaviti. Ili mi se tako čini.

Samo ja? Ja? Skriven pod raznobojnim maskama. Jutrom operem obraz. Večer me čeka kao poraz. Ne poznajem sebe? Samog sebe ne poznajem.

Pozdravljam prijateljicu tišinu. Lagano se spušta niz moje obraze. Uranja u duboku ćeliju besmisla. Okovi su čvrsti. provjereni. Čuvari su umazani večerom. Ne posjeduju jasne manire. Ne posjeduju ništa što bi ih sprječilo da ispred trezora pjevaju, pljuju, stvaraju buku. Moja porcija je skromna. Nedovoljna za ništavni apetit preživljavanja.

Pomjeram svijest. Nisam isti. Ko bi to mogao biti u ovom ledenom smrdljivom mraku. Nedaleko je šum poludjele vode. Kanal se sužava svake godine. Ljudi ništa ne rade na tome da osposobe protok. Ljudi ništa ne rade. Ljudi su takvi.

Pitanja je mnogo. Greške, radosti, iznemoglost, nadanje, tajne. Sve što ostavljaš za sobom ne ostaje tamo kad se vratiš. Ako se vratiš. Voda je bučna. Pustili su branu. Ne postoji ni tišina. Ni samoća. Ne postoji ni vrisak koji čujem iz ćelije do. Ne postojim ja? A ne. Ja postojim. Tu sam. Do kad?

Kosu je češljala ne dotićuć' površinu. Bila je oduševljena vjetrom. Nasilno otvoren prozor. Nemir. Udahnut iznenadno. Znala je da je sutra novi dan. Kako iz dana u dan biva. Prostodušnim pokretom prošla je kroz kosu svoje djevojčice izrekavši zahvalnost višoj sili. Bio je maj. Suton. Sjeverni vjetar je zvao u pomoć. Još jednom. Makadamom se kretala noć. Nečujno. Znala je da će uskoro osvojiti svaki dio kojem priđe. Plinska lampa je upozoravala na kišu. Težak zrak. Zvuk. Violina. Dvije. Tri. Pet.

Smiraj je blizu. Jug šalje pozdrav.

Smrt je dolazila sporo. Kao dugi crni veo kosa je talasala na vjetru koji je bio neophodan u ovakvim situacijama da upotpuni scenu. Još jedan život se gasi. Novi će doći. Nikome taj splet nije jasan. Okolnosti su jasne. Ne baš uvijek. Život ubija. Koje li nesreće. Živimo da bismo prestali živjeti. Iza njega su daleko ostale sve čežnje. Svi snovi su sada prerasli u budućnost. Nada se novom. Onom drugom svijetu koji obećavaju knjige. I oni koji tumače knjige. Svi ćemo ponijeti po jednu orhideju. Označićemo mjesto gdje se rastasmo sa brigom. Sva odgovornost prelazi na one u ogledalu. Predaleko za sve nas koji vjerujemo životu.

Nemogućnost izbora. Zazor od nepoželjnog. Teško probavljiva hrana za gladnog. Nije lako mirisati na čaj. Nije teško osjetiti gorčinu šećera. Ko zna. Ko zna? Pretjeran naklon prema svakodnevnom ne daje za pravo pridodatom karakteru da se eksponira više nego ukus dozvoljava. Rijeka teče dok ne presuši. Daleko je.
Ometanje dobro poznatog zvuka vjetra. Glasnik na ćilimu od vune. Ovce nisu zadovoljne. Ovce nikad nisu zadovoljne. Vladar je taj koji broji zlatnike. Optočen u svom sobičku prepunom sjaja koji nema namjeru otići. Potamniti? Nemoguće za svjesnog. Zaboravljen kraj.

Doba je kraljeva. Niko ne živi samo zbog sebe. Osim njih. Doba je gladnog viteza koji teži ka svojoj vjernoj ljubi. Ona je svoju ružu utrnula. Naivan korak koji obično muškarce odaje u namjeri da izraze blagonaklonost. Puk je oduševljan scenom. Ona ne mari. On mari. Njega boli ta priprosta želja da ga magarcem proglase. Zastava na pola koplja znači da je konac koji ju drži na koplju popustio.

Niko nije otišao. Niko nema gdje.

Doba je zmajeva. Da li su zmajevi bića sa smislom za humor? Ima li kraja pitanjima koja vrše nuždu nad sudbinom? Livade nisu zelene, niti smeđe. Livade su sasvim široke i snene. Prepune priča koje vidješe ovlaš. Koliko drveća voljaše livade. Koliko livada voljaše drveće. Stablo. I ptice muk. I nijemoga glas. I nesmiren izvor dok konja topot budi zaspali svijet.

Niko nije otišao. Niko nema gdje.

Poskidali su maske i krenuli ka vratima. Na vratima težak lokot. Nije jasno otkud tako vrela želja za bjekstvom kad je atmosfera bila sasvim ugodna. Topot konja je načinio atmosferu intenzivnijom. Kratkim pogledmom kroz prozor shvatiše da je tako blizu kraj, a da nisu ni započeli svoje snove. Snove. Sanje.

Visoko sam dok ih gledam. Obronci su strmi i oštri. Pozdravljam galeba koji luta ni sam ne znajući gdje je krenuo.

More je hiljadama kilometara daleko ako se posmatra sa sjevera. S juga izgleda bliže ali dovoljno daleko da se ne može pješice. I dalje sipaju svoju žuč na domaćina koji prestravljen pazi da ne pojača nervozni tren. U centru pažnje je Patnja. Bila je lijepa. Melanholična. Usamljena.

Visoko sam dok ih gledam. Obronci su strmi i oštri. Pozdravljam galeba koji luta ni sam ne znajući gdje je krenuo.

Umiru boje, umire nebo. Iz tame dolazi neko u srebrne oblake odnosi svijeću. Donosi vijesti da nisi više tu. na komadu papira tvoje su riječi, i pečat i potpis i kratko -"zbogom". Gdje ode moj ponos i trud i hrabrost? Ne znam razloge zašto više nisi tu.

Ja jesam platina, a htjela si kič. Bio sam anđeo, za tebe vrag. Možda čak i kralj cijelog svijeta bijah, a tebi daleko negdje je dom.

Ostaje njen miris i konture u okviru. Prelomljene pjesme cvileći zvuk. U praznoj pustinji još čekam na tebe. Strah ostaje da nikad ne dođeš. U pjesku crtam riječi o njoj i namještam da sunce pada po sredini. Sve bi dao samo da znam zašto. Sve bi dao da mogu pokazati šta još je moguće.

Ja jesam platina, a htjela si kič. Bio sam anđeo, za tebe vrag. Možda čak i kralj cijelog svijeta bijah, a tebi daleko negdje je dom.

Teško je veče, za cijelu planetu teško. Gubim svoju moć, slijep sam. Sve se rupi i krivi i nestaje. Ništa ne smijem. A znam da mogu.

Ne mogu u tami živjeti, hoću sunce i želim tebe imati. Sve je manje interesa za druge stvari osim svojih snova i takve kao ti. Mislim da sam vidio i previše lijepih slika, sumnjao u sve, strah tresao mi je kosti. Sad počivam na otoku i zidam dvorce od pjeska prepune sreće.

Ne vjerujem u tijelo, rado bih te pogledao u srce.

Kao da vidjeh svoju nevolju unaprijed. Iz nje sam brisao tugu i dodao joj osmjeh. Svakoj duši koja me je gledala u oči sam pokazao obje strane da i ona to doživi. Ranije sam svoj obraz u suze potapao. Sad su to zlatne suze sreće. Volio bih te vidjet da nam se pridružiš, zajedno bismo vidjeli šta je to adrenalin.

Ne vjerujem u tijelo, rado bih te pogledao u srce.

U trenutku bolnosti srca, oštrica dok polovi vrat, tijela ruše se. Krajem zaborav opere sve poražene ostavljajući dželatu krvave pesnice.

Naivnim plesom pokriće se tuge, grozne slike koje slijede i koje su ostale iza. Koracima tu nije kraj, nestaće potrebni sjaj, tama kraljicom će postati upravo.

Trpiti, pijući znoj. Suze u očima. Teško je isticati hrabrost iz objesti i time pokazati glupost dok kupiš nešto što ne pripada ti. Glava postaje balon, puna zraka. To je to. Zaustave se potrebne funkcije koje predstavljaju biće od svijesti. Umire se na uzglavlju, bez igdje ikog. Tad ostaje samo nemir kao posljednji znak svjesnosti i krvavo meso koje sjeća da je tu nekad život bio.

Naivnim plesom pokriće se tuge, grozne slike koje slijede i koje su ostale iza. Koracima tu nije kraj, nestaće potrebni sjaj, tama kraljicom će postati upravo.

Može li biti svjetlo? Voljeti sve bez ljutnje i ustezanja. Licem sna, pogledom u prostor, umom koji postaje moćno oružje. Može li obuhvatiti sve nekontrolisanim zrakom kada odmjerenost biva pokušajem da se izbjegne pad? Otvarajući sopstenost, uživajući u dodiru, moguće je biti srećan čak i u mraku. Unajmiti ljubav?

Zaroniti u kocku, spoznati razlog za oproštaj. Osjetiti i dozvoliti plov bez namjere da se postane bezobzirno.

Mogu li biti svjetlo? Voljeti sve bez ljutnje i ustezanja. Licem sna, pogledom u prostor, umom koji postaje moćno oružje. Mogu li obuhvatiti sve nekontrolisanim zrakom kada odmjerenost biva pokušajem da se izbjegne pad? Otvarajući sopstenost, uživajući u dodiru, mogu biti srećan čak i u mraku. Unajmljujem ljubav?

Zaroniti u kocku, spoznati razlog za oproštaj. Osjetiti i dozvoliti plov bez namjere da se postane bezobzirno.

Da li primjećuju ovo vrijeme kako leti dok na sate se glasno ljute svi? Svjestan sam svega ali gledam bez riječi. Blistaju oči, tijela su nemirna. Niko ne pokušava popraviti stanje ni poreći sve što se dešava. Taj tren neće ispraviti ništa, samo će odložiti problem. Prave se kao da niko ništa ne zna.

Namjera, biti vrag, biva danas im znak. Da li će znati šta rade kada se bude dizala prašina.

Na stranu ostavljaju sve što im smeta, nisu tu. Ako ih neko treba neka se strpi jer ovako ne može više. Sami sebi su previše. Nema potrebe za sat, kalendar jer im se ne žuri. Ni novac od kojeg samo glava boli. Taj tren neće ispraviti ništa, samo će odložiti problem. Prave se kao da niko ništa ne zna.

Namjera, biti vrag, biva danas im znak. Da li će znati šta rade kada se bude dizala prašina.

Nije potrebno biti lijep, ni do vrata zakopčan. Sve što trebaju je divlje veselje i ples. Niko nikoga ugroziti neće. Tenzije su ostale napolju. Svejedno je šta slijedi. Tu je sve što trebaju i zato samo divlje, divljaju.

Namjera, biti vrag, biva danas im znak. Da li će znati šta rade kada se bude dizala prašina.

Ubuduće se neću truditi da razumijem sebe. Jednostavan svijet ljepote moram imati. Nemiran duh i golotinja je svud oko mene, a ja nisam muha da uzimam sve što je slatko. Sad mi sviraju francuske pjesme, romantične i nemam briga. Oblaci su zašli za planine. Sve što bio je problem sad je pretvoreno u mlijeko i med. Moja sljedeća riječ budi poseban osjećaj.

Na ovako lijep dan u meni je erekcija. Čini se da nikad nije bila ljepša. Bilo da je noć ili dan, nisam više umoran. Ne prozivam bogove, samo dajem svoje predstave. I sve dileme zauvijek ostaju negdje iza mene. Za one željne zabave ove riječi su dovoljne.

Na ovako lijep dan u meni je erekcija. Čini se da nikad nije bila ljepša. U meni mir potire paniku. Loša vijest već je zaboravljena. Sve loše iza mene pobjeđeno je. Baš svi načini - do samoga kraja.

Na ovako lijep dan u meni je erekcija. Čini se da nikad nije bila ljepša.